Draga Ema,

Imam potrebu napisati ti par riječi nakon seminara/radionice prošli vikend. Oduševljena sam količinom uvida, znanjem svih predavača i tvojom sposobnošću da sve to uvežeš u pitku priču probavljivu “svima”. Ipak, više od svega želim podijeliti senzacije i promjene koje je pokrenula kod mene. Ne pamtim vremena u kojima sam imala opuštena ramena. Ne pamtim vremena u kojima sam disala kontinuirano i u kojima nisam imala pritisak u prsnom košu. Ne pamtim kad sam imala opuštenu vilicu i odmrznutu zdjelicu. Pamtim i još uvijek osjećam tu “rupu”, ranu, koja s godinama postaje opipljiva i za koju znam da uzrokuje niz teških, ponavljajućih osjećaja koji naglašavaju osjećaj samoće, ostavljenosti, neuroze, bijesa i koja me gura u više, jače. A istovremeno u bolesna stanja, tjelesno gledano.

Koliko god sada disala, lakše se kretala i imala bolji osjećaj u tijelu, znam da rupa neće dugo mirovati i da sve prorađeno na raznim terapijama, pročitano u knjigama ili “odrađeno” na raznim tretmanima trebam integrirati i kroz tijelo propustiti jer je inače  “riješeno” samo na kognitivnoj razini. Hvala što sam dobila potvrdu onoga što dugo osjećam; znam i duboko vjerujem da nisam slučajno završila na tvojoj radionici. Osjećam već dugo da sam zaglavljena, da ne mogu dalje na isti način i da bijes/tuga i ostalo moraju van. A ne znam kako.

Neću duljiti jer znam da si zatrpana i da si ovakve priče čula/dobila milijun puta. Obzirom da si rekla da više ne primaš ljude na terapiju (užasno mi je žao zbog toga), molim te za preporuku nekog s kim bih mogla raditi. Meni je vrijeme da krenem.

Draga Ema, ne znam od kuda da počnem. Još mi se sliježu dojmovi od vikenda. Bilo je intenzivno, ali toliko nježno i divno i duboko. Osvijestila sam da je ono što radim za sebe na dobrom putu, a opet toliko preispitivanja mogu li bolje i više, drugačije. Sretna sam i zahvalna na prilici da uopće otkrijem da postojiš i upoznam tvoj rad. Toliko si mi bacila bubu u uho, mozak, srce, sve, sa svim planovima koje imaš, sa terapijskim radom na živčanom sustavu u 9.mj, kućom mentalnog zdravlja… Od toga da smo nakon vjenčanja planirali otići za Irsku (znači od 9.mj nadalje, kad posložimo sve), pa sada ipak razmišljam da to dogodimo nakon tvoje radionice i procesa… Do toga da sve više želim implementirati rad i na mentalnom zdravlju u svoje tretmane, pa gledam u kojem smjeru nastaviti profesionalni put, za koji osjetim da želim da bude holistički, a ne samo fizički orijentiran.

Beskrajno ti hvala što sam od druge osobe, koja je duboko u području ljudskih trauma, čula činjenično da mi mama ima izrazitu mazohističku crtu ličnosti. Uvijek sam slušala koliko ima gorih obitelji i kako dolazim iz dobre i ugledne obitelji ( ) i sav sugarcoating koji je išao uz to, kako su mi sve omogućili (i dugo sam se osjećala krivom kako sam i dalje nezadovoljna i prazna), da sam nezahvalna i slično… Uz takav odgoj, iznimno je teško pomisliti, a kamoli reći i priznati sebi da sam emocionalno i fizički zlostavljana. I situacija gdje sam nakon 4 godine uspjela skupiti snage i otići iz nasilne veze, jedino gdje sam stambeno i financijski tada mogla je vratiti se svojima u stan, i nakon 2-3 tjedna života tamo (mama je radila od doma tada i ja sam stalno bila doma i bilo je užasno psihički teško i iscrpljujuće) sam se pomirila s tadašnjim dečkom i vratila se kod njega da pobjegnem od svojih, to nije bilo dovoljno jako da si priznam da nešto s mojom mamom nije u redu. I dugo već radim na tome i ima uspona i padova, ali osjetim na koliko razina je to ukorijenjeno u meni. Jako puno mi je značilo proći proces uz tebe, čak neki mali dio mene si dopušta osjetiti da si prva ženska osoba kojoj sam na ovoj razini uspjela dopustiti nježnost i bliskost. Nikada nisam imala duboko iskreno žensko prijateljstvo, a nekoliko nekih otvorenijih ženskih prijateljstava nisu bila ogrnuta potporom i nježnosti, nego samo prostorom da se istresem na nešto, ali s vremenom te i to iscrpi i trebaš samo mir i sigurno mjesto nakon toliko istresanja. Tako da ti beskrajno hvala za taj proces, dopuštanje nježnosti i topline od ženske osobe mi je ogroman iskorak iz moje comfort zone, i možda prvi korak prilici da budem dovoljno dobro da se prepustim imati žensku prijateljicu koja mi je kao sestra. Možda. Jednom. Kad budem još puno hrabrija.

Jučer sam bila s Inom i Doris u gradu, ne pamtim kad sam bila tako vani s nekim ženskim društvom. Bilo mi je teško, brzo sam se umorila, ali uspjela sam dovoljno prisutno postojati, a i cure imaju osjećaj za prostor pa mi je bilo ugodno biti u svojoj čahuri, ali ne biti doma u svojoj čahuri. Navečer sam s Grgom slagala plan za ljeto i sve je bilo okej, ali me jedna njegova reakcija jako trigerala, onako iscrpljenu od druženja i u strahu da mu kažem da ne želim ići na festival na ljeto gdje svira njegov bend, ali je i njemu bilo okej da ne idemo, samo je to rekao za mene u tom trenutku grubo. Ušla sam u traumu i držalo me sat i pol, izgubila sam osjećaj za vrijeme, mjesto, svaki dodir mi je izazivao užasnu nelagodu trzajeve tijela, osjetila sam da mi je tijelo toliko osjetljivo na bilo kakav podražaj. Grga je cijelo vrijeme bio uz mene, par puta me pokušao zagrliti s ledt, ali u području između lopatica osjetila njegov dodir što mi je izazvalo ogromnu bol, teško mi je to opisati, ne boli fizički kao udarac, više je nelagoda koja emocionalno boli, a manifestira se fizički kao bježanje i uvijanje trupa. Osjetila sam jako intenzivni freeze, nisam mu mogla reći ni riječ, izdahnula bi i ne bi osjetila ni potrebu da udahnem. U isto vrijeme osjetim da sve to traje, i osjetim što se događa, a u isto vrijeme mi sve traje kao par minuta i nemam osjećaj za okolinu. Žao mi je jer vidim kasnije da se i on osjeća bespomoćno u tom trenutku, i da se nije susretao s time i ne zna što napraviti. Probala sam mu objasniti da napravi što si ti napravila u subotu, da me posjedne, stavi mi moja stopala da diraju podlogu i pritisne ih svojim dlanovima ili stopalima, zatraži me da ga pogledam i kroz razgovor me vrati u ovdje i sada. Najteže mi je jer mi je to sve prolazilo kroz glavu i htjela sam mu reći, ali iz mene nije mogao izaći glas, jedva je izašao a-a kada me pitao trebam li vode.

Iako je ovo sve teško, malo je lakše jer razumijem od kuda dolazi i da bez ovoga nema naprijed. Ne bih bila na ovome bez svega od vikenda. Hvala ti, ovo su jako velike stvari.